Od malih nogu bivamo okruženi muzikom. U tren oka ona postaje sastavni dio našeg života. Muzika ima odgovor na svaku emociju koju čovjek može osjećati. Ona nam otvara vrata nekog drugog svijeta, budi u nama neke zaboravljene osjećaje, daje nam snagu da nastavimo hrabro koračati dalje, uprkos svemu.

Muzika je u meni uvijek budila želju za plesom. Već prve zvuke u stopu kretnjom slijede prsti, za njima šaka, lakat, a zatim se i rame priključi tom pokretu. Ostatak tijela vrlo rado prihvaća poziv na ples. Već sam na nogama i plešem kao marioneta kojom, umjesto lutkara, upravlja muzika. Malo po malo taj poriv za plesom postajao je želja za nečim više. Tako je ta božanstvena umjetnost, balet, neizostavno povezana s muzikom, postala moja osa, sva živost i sreća koja munjevitom brzinom prolazi mojim žilama. I tada sam shvatila: želim se baletom baviti profesionalno. Prvobitni instinkt prerastao je u moj svakodnevni život.

Srednja muzička škola je jedina srednja škola u mojoj državi koja mi je mogla pružiti potrebno baletsko obrazovanje. Ipak, moja odluka da upišem ovu školu nije bila preunagljena. Često sam prolazila pokraj nje i svaki put bih zastala da pažljivije poslušam raznovrsne zvuke instrumenata koji su dopirali iz učionica. Činilo mi se da ova škola nikada ne miruje, instrumenti neumorno sviraju raznovrsne melodije, a kroz ulazna vrata neprestano prolaze uvijek raspjevani učenici. Škola je odavala utisak da u njoj vlada pozitivna atmosfera. Pažljivo sam promatrala i učenike. U današnjem  društvu mnogi se pokušavaju prilagoditi trendovima, ljudi postaju kopije jedni drugih, rijetko ko se ističe svojom osobnošću. Učenici muzičke škole bili su potpuna suprotnost. Svaki učenik bio je zasebna individua sa svojom životnom pričom, karakterističnim izgledom i ličnim željama, perspektivama i ciljevima. „Oni se ne plaše isticati u društvu, ponosni su i odlučni“, mislila sam.

Upisavši ovu školu shvatila sam da i sama mogu biti ono što jesam bez straha od predrasuda i osuđivanja. Moje me je društvo raširenih ruku primilo i prihvatilo. Ubrzo sam shvatila da muzička škola jeste živa kakvom se i činila. Muzika nikada ne prestaje, ali jedna stvar me je posebno dojmila. Dovoljno je da se na hodniku nađe jedan učenik s gitarom, da zasvira neku poznatu pjesmu i ubrzo se pjesmi priključe svi koji se nađu u blizini. Nerijetko i mi, učenice baletskog odsjeka, rado zaplešemo na hodniku. Svi ti različiti faktori, mali broj učenika, zajednička muzika i ples, utiču na naše međusobne odnose. Svi učenici i djelatnici moje škole čine jednu veliku porodicu. I s profesorima imamo bliže odnose. Zbog manjeg broja učenika imaju priliku posvetiti se svakome od nas i zbog toga mi odlazak u školu ne predstavlja teret, već ljubav prema onome što radim, druženje s prijateljima i slušanje inspirativnih priča i predavanja profesora.

U mojoj školi vlada sloboda, opuštenost i spontanost. Međusobna podrška čini nas jačima. Čini mi se kao da sam tek kročila u Srednju muzičku školu, a za nekoliko mjeseci već ću biti maturantica. Trudim se uživati u svakom danu provedenom u ovoj divnoj školi, jer svaki dan u njoj je nova avantura, nova inspiracija i nova motivacija.

Kristina Mandić, učenica III razreda